Probajte si zamisliti kako je Zagreb izgledao 1903.godine, s otprilike 60 tisuća stanovnika! Cestama još tramvaje vuku konji (tek je 1908. proradio električni tramvaj), a gradonačelnik Adolf pl. Mošinsky podupire gradnju širih ulica, te posebice uvođenje vodovoda i kanalizacije. Svejedno, studentarija je aktivna, no većinom se sastaju po kavanama. Iskustva iz studiranja izvan granica tadašnje Kraljevine i želja za odupiranjem uzgalopiraloj mađarizaciji i germanizaciji tjeraju ih da gradu koji se ubrzano razvija dodaju ono što se u Beču, Budimpešti i posebno u Engleskoj već razvilo – potrebu za bavljenje sportom! U „Mirnoj kolibi“, gostionici na uglu današnjih Kovačićeve i Preradovićeve ulice, tako su se našli momci koji su imali viziju. Krešimir Miskić taman se vratio iz Njemačke, gdje je zavolio nogomet, pa je zajedno s Hinkom Wuerthom, mačevaocem ali i vrsnim organizatorom uvjerio još desetak istomišljenika da Zagrebu treba sportski klub u kojem bi se studenti bavili nogometom, lakom atletikom, sanjkanjem, klizanjem i...čime god mogu. I nastao je „Akademički Sport-Club“!

Prvi je predsjednik Hinko Würth, a već iduće godine klub dobija statut i mijenja ime u „Hrvatski akademički Šport-Klub“. HAŠK! Ime je predložio Milovan Zoričić, a boje kluba su odabrane sa svih grbova hrvatskih pokrajina: crvena, bijela i zlatna. No, nema novaca, nema stalnoga igrališta, nema rekvizita, a članovi su pod stalnim pritiskom društva kojemu je sport nepotreban. Ujedno, stalna borba protiv uključenja u ugarske klubove i odbijanje sokolske organizacije da prizna individualne sportove otežava ono najbitnije – bavljenje sportom, a samim time i bilo kakvo veće sportsko napredovanje.

U prvim godinama postojanja, sve je podređeno nogometu, a atletske rezultate ostvaruju baš nogometaši koji dodatno treniraju, prvenstveno hodanje i kraće dionice trčanja. Ipak, nakon gostovanja po rubovima grada, na „Sajmištu“, oko današnjeg Trga žrtava fašizma, pa na „Elipsi“ (igralište iza današnjeg Muzeja Mimara), koja nije bila dobra za nogomet, te na „klizalištu“ (današnji Marulićev trg), nadbiskup Antun Bauer gotovo im poklanja zemljište u Maksimiru. Uz vlastita ulaganja privatnih novaca i osobno kopanje zemlje, članovi su 1912.počeli graditi stadion, no bez iskustva ipak su morali unajmiti profesionalne radnike. Poslije izgradnje klub se održavao na životu iznajmljivanjem tih terena, čak i vlastitim članicama.

Rudolf Matz, izvanredni HAŠK-ov sprinter, prvi prvak Jugoslavije, 1920. godine na 100 m. Rekord na 100 m od 11,00 s postignut 1921. bio je oboren tek 1932. godine.

Atletičari postaju sve brojniji i od 1906. postoje i bacači. Ipak, kako nema kvalitetnih staza ni bacališta ili skakališta, sve se svodi na treninge i trčanje po cesti, ali to dovodi do odličnih dugoprugaških rezultata. Agilni HAŠK-ovci već 1908.organiziraju i prvi atletski miting, dakako uz nogometnu utakmicu, a 1911. na stadionu u Maksimiru grade trkalište, skakalište i bacalište, čime stvaraju uvjete za dolazak trenera iz Budimpešte i nagli razvoj atletike u Zagrebu.

Prvi svjetski rat zaustavio je sve aktivnosti, no poslije njega je svijest o bavljanju sportom, a uz nju i pomoć države postajala sve veća. Tradicija uglađenosti i postavljanja visoko obrazovanih ljudi na čelna mjesta i dalje je odlika HAŠK-a, a 1920., umjesto Wuertha predsjednik postaje dr. Milorad Stražnicky. Cijelo to vrijeme u klubu, uz najrazvikaniju nogometnu, djeluje lakoatletska sekcija, te bilježe odlične rezultate. Jedina veća kriza, trajnim i nerazjašnjenim odlaskom Wuertha u novoosnovan „Akademski sportski klub“, 1925., prevladana je dostojanstveno i klub je nastavio svoje djelovanje čak i tijekom Drugog svjetskog rata.Atletičari su već 1919. uspostavili sve klupske aktivnosti, a sjajni Rudolf Matz postaje ugledni sprinter na mitinzima širom Europe. Ujedno postavlja rekorde Jugoslavije (11.0 sekundi na 100 metara i 22.6 na 200) , te tako otvara vrata i drugim atletičarima da nastupaju na mitinzima izvan zemlje. Osim Matza, imena koja često čitamo u davnim rezultatskim knjigama kao pobjednike su Božidar Jamnicky, Metel Vuković, Fran Tućan, Zulejka Stefanini, Pedro Goić i drugi. Iako se i danas svake godine sjetimo Borisa Hanžekovića, čije ime nosi svjetski poznati zagrebački atletski miting, valja znati da je on bio atletičar zagrebačke „Concordije“. Ipak, spomenimo ovdje preponaša koji je 18. rujna 1938., u finalu Balkanskih igara u Beogradu pobjedio dotad neporaženog Grka Hristosa Mantikasa rekordom Jugoslavije na 110 prepone – 15.0, Tijekom rata nije se bavio sportom, surađivao je s partizanima i uhapšen je u lipnju 1944. Kasnije je Hanžeković poginuo prilikom bijega iz Jasenovca, u travnju 1945. Ipak, svake godine nas „Hanžek“, koji se održava na ovom našem prelijepom stadionu, podsjeti na ovog sjajnog preponaša.

Iako se nasilnim brisanjem podataka o bavljenju sportom tijekom 2.svjetskog rata izgubilo dosta podataka o aktivnoj zagrebačkoj atletskoj sceni (čak 4 aktivna kluba: HAŠK, Concordija, Marathon i Željezničar), znamo da su u tom periodu značajne atletske rezultate ostvarivali budući vrlo aktivni ne samo atletičari i atletski treneri, nego i novinari: Žarko Susić, Artur Takač, Leo – Puba Lang, Mladen Delić, Ico Kerhin, Ivan Gubijan, Franjo Mihalić i mnogi drugi.

Unatoč tome što je HAŠK odgojio niz vrhunskih intelektualaca (što radi i danas), unatoč čvrstim akademskim principima rada i unatoč njegovanju ljubavi prema domovini, uz visoko poštovanje morala, poštenja i humanosti, HAŠK je nakon rata jednostavno izbrisan. Odlukom dr. Aleksandra Koharevića, ministra narodnog zdravlja, od 5.svibnja 1945., svi se sportski kolektivi u federativnoj Hrvatskoj prisilno gase, pa tako i HAŠK. No, već 12.lipnja osniva se u kinu „Balkan“ Zagrebačko omladinsko fiskulturno društvo „Mladost“, koje je na upravljanje dobilo sportske terene uz Savu, a 13 dana potom i Studentsko fiskulturno društvo „Akademičar“, koje ubrzo, tijekom srpnja i formalno postaje sljednik HAŠK-a. Akademičar je uz mnogobrojne sekcije (atletika, tjelovježba, nogomet, rukomet, tenis, stolni tenis, košarka, odbojka, plivanje, skijanje, klizanje, hokej na ledu, veslanje i šah) jedan od najvećih i najbrojnijih društava nove države. Nasljedili su i terene u Maksimiru.

Ipak, u prosincu 1946.dolazi naredba da se Mladost i Akademičar ujedine u Omladinsko studentsko-fiskulturno društvo „Mladost“, a predsjednik Akademičara, prof.dr. Andrija Mohorovičić postaje predsjednik ujedinjene Mladosti. Osim sekcija koje su već djelovale u Akademičaru, društvo postaje bogatije i za boks, biciklizam, gimnastiku, hokej na travi, kajak, kuglanje, jahanje, mačevanje, motoristiku, planinarstvo, ritmiku, umjetničko klizanje, foto, logorovanje, predvojničku izobrazbu, tehniku i sport, te za ZREN (tipični višeboj, pod motom „Za Republiku Naprijed!“). Odmah se bilježe značajni rezultati, pa prvacima Jugoslavije 1946. postaju atletičari Mladosti Franjo Mihalić (10 tisuća), Ervin Srp (110 s preponama), Vlado Abramović (skok uvis), Davorin Marčelja (koplje), Marijan Urbić (petoboj i skok udalj), Vera Neferović (disk) i Milena Sekulić (koplje).

Na skupštini u siječnju 1952. društvo postaje Akademsko sportsko društvo Mladost, a istodobno preuzima funkciju sveučilišnog saveza sportova, te čvršće povezuje s Rektoratom.

Kako od tada počinju klubovi ipak samostalniji razvoj, uvjetovan financijskim i marketinškim utjecajem, ali uz velika ulaganja u razvoj parka Mladosti uz Savu (izgradnja dvorane „Lovro Ratković“, pa odbojkaškoga doma, bazena itd...), ovdje ćemo se posvetiti samo atletici. Ipak smo mi atletičari.

Počnimo od „Hanžekovićevog memorijala“, mitinga koji je nastao kao dvoboj „Mladosti“ i „Dinama“ još 1951., a Mladostaši su slavili na 6 od 7 prvih memorijalnih utrka (pobjednici: Ervin Srp, Nikica Mazalin, Aleksandar Vucelić, čak 4 puta). Već iduće godine „Partizan“, armijski klub, uzima veći dio muške ekipe (Mihelić, Ceraj, Gubijan, Štritof, Račić, Lukman itd.), pa se otvara prostor velikom napretku ženskoga dijela Mladosti, što dolazi do izražaja vrlo brzo, zahvaljujući odličnom trenerskom kadru. Alma Butia na 100 i 200 metara, Milica Šumak na 60, a i štafeta 4 x 100 dominiraju jugoslavenskom scenom (trčale su Butia, Šumak, Košković, Bogić i Ferenčak). Od 1951. sprinterskoj se dominaciji Mladostašica priključuje nezadrživa Milka Babović, koja vlada sprinterskim stazama više od desetljeća i pol, najuspješnija na 80 metara s preponama. Negdje ranih pedesetih godina mladi atletičari iz zagrebačkih gimnazija značajno pojačavaju redove Mladostaša, pa uz Branka i Rajka Milera, Rudija Galina i Aleksandra Vucelića  nositelji uspjeha Mladosti dovoljno da se kvalitetno bore protiv najjačih momčadi, skupljajući po 32.000 bodova po natjecanju. Iz te generacije bljesnuo je 1958. Viktor Šnajder, višestruki rekorder Jugoslavije i Balkana na 200, 300 i 400 metara. Već 1961. na Mladostaškom nebu sije zvijezda Olge Šikovec, također iznimno talentirane sprintašice, uskoro višestruke državne i balkanske prvakinje i rekorderke.

Poslije 1965. dolazi do smjene generacija, a uspjehe sad postižu Đurđa Fočić, Srećko Štiglić (on je došao iz Dinama i ubrzo se u Dinamo i vratio), Marijan Gredelj, te niz drugih, poput Antuna Levara, Branka Šoureka, Željka Žufara, Vladimira Mikulca, Željka Grabušića itd. Đurđa Fočić najjača je u petoboju. Tek 1971. se događa da na prvenstvu Jugoslavije niti jedan član Mladosti ne osvaja medalju, no već iduće godine ponovo blista Fočić, a diskom je prvak Marijan Gredelj. Ipak, trend pada kvalitete je primjetan i sve je manje medalja na državnim natjecanjima, a dio atletičara odlazi u Dinamo. Na sreću, klub funkcionira u dovođenju mladih, pa od početka 80-ih godina Mladost predstavljaju poznati atletičari i atletičarke, neki i izvan državnih granica: Željko Knapić, Željko Grabušić, Daniel Jurišić, Bojan Luncer, itd.

Nakon osamostaljenja Hrvatske članovi kluba imaju prilike uživati i trenirati na stadionu koji je za potrebe Univerzijade 1987. preuređen i povećan na 8 staza, a već za potrebe Vojnih igara 1999. gradi se i tribina i popratne prostorije u koje se klub useljava. U tom periodu u klubu, čak i više nego priješnjih desetljeća,treniraju i nastupaju za Mladost i atletičarke i atletičari iz drugih klubova, koji su došli u Zagreb na studij ili zbog napretka u atletskoj karijeri. Na prijelazu tisućljeća imena koja se pojavljuju na atletskim tablicama su Siniša Ergotić, Kristina Perica, Ivan Mustapić, Ivana Brkljačić, Danijela Grgić, Đorđe Kožul, Sanda Petričević, Dejan Vojnović, Jurica Grabušić, Luka Aračić, Edis Elkasević i drugi. Mnogi od njih su među najuspješnijim atletičarima na hrvatskim atletskim tablicama svih vremena, a od trenutačno aktualnih državnih rekorda (kraj svibnja 2016.) u dvorani su 4 muška i 2 ženska, a na otvorenom 8 muških i 4 ženska s oznakom – Mladost. Ne tako davne 2007., uz Mladost mjesto na stadionu dobija još jedan atletski klub u čije redove prelazi dosta veliki broj natjecatelja, ali i trenera.

Ipak, danas je Mladost postojan klub, a listu budućih pobjednika predvode Sandra Perković, najuspješnija hrvatska atletičarka, sestre Valentina i Ivana Mužarić, Zvonimir Ivašković, itd. Klub svakodnevno piše svoju novu povijest, pa nam se priključi...

Izvori:

• Enciklopedija fizičke kulture; Jugoslavenski leksikografski zavod (JLZ), 1975.
• 100 godina športa na Sveučilištu u Zagrebu; grupa autora (glavni urednik Kruno Sabolić), izdanje Školska knjiga, Zagreb, 2003.
• HAŠK 1903-1923, dvadeset godina rada; naklada kluba, tiskara Narodne novine 1923.
• Vladimir Margetić: Akademski atletski klub „Mladost“, 1945.-1985.; klupsko izdanje 2003.
• Sportski leksikon, JLZ, 1984.
• www.has.hr